Koliko je skala komedogenosti vjerodostojna?

Komedogenost sastojaka u pripravcima preparativne i dekorativne kozmetike danas je jedna od najintrigantnijih tema u beauty zajednici. Što je komedogenost, postoje li sastojci koji su neupitno komedogeni i zašto vama smeta proizvod koji koriste sve vaše prijateljice otkriva naša Lucija Božičević.

Komedoni su neupalni oblik akni, a nastaju u porama uz folikule dlake. U tim je porama, osim folikula dlake smještena i žlijezda lojnica, a bitan čimbenik nastanka komedona je i deskvamacija (ljuštenje) kože. Kod pravilno regulirane fiziološke funkcije, oljuštene stanice kože će, uz sebum koji luče žlijezde lojnice, iz pore biti izbačene na površinu kože. Ukoliko je funkcija kože poremećena, postoji značajan rizik kako će se ti „odbačeni“ dijelovi kože zadržati unutar začepljene pore te postati komedon, kojeg možemo smatrati čepom unutar pore. Bitno je razlikovati dvije vrste komedona – otvorene i zatvorene. Otvoreni komedoni svima su poznati kao miteseri, a izgledom su to crne točkice u pori na koži. Ovaj tip mitesera predstavlja daleko manji problem u odnosu na zatvoreni tip te se može riješiti čišćenjem lica u kozmetičkim salonima, a njihov nastanak moguće je prevenirati pravilnom rutinom čišćenja i njege kože. Zatvoreni komedoni predstavljaju raj za bakteriju Propionibacterium acnes, koja će unutar zatvorenog komedona, to jest uz manjak kisika, razgrađivati lipide sebuma na slobodne masne kiseline koje imaju proupalni učinak te će dovesti do nastanka upalnih akni.

Komedogenost određenog sastojka, odnosi se zapravo na potencijal da se primjenom tog sastojka pora začepi te se iz tog razloga unutar iste razvije komedon. Važno je naglasiti kako je komedogenost relativan pojam iz više razloga. Prvi je razlog činjenica kako određeni sastojak neće imati jednaki komedogeni potencijal za svaku osobu, uzimajući u obzir tip kože te osobe. Općenito su osobe s masnim tipom kože mnogo podložnije nastanku komedona, a ukoliko je kod takve osobe koža osjetljivija, taj potencijal nastanka komedona postaje znatno viši. Stoga određeni sastojak kod takve osobe može uzrokovati komedone pa i akne vrlo brzo, dok isti sastojak kod osobe sa neosjetljivom i suhom kožom koja ne luči puno sebuma neće uzrokovati nikakve probleme. Druga bitna stvar kod proučavanja komedogenosti jesu formulacije proizvoda. Svi sastojci nisu jednako komedogeni, a sastav proizvoda može utjecati na to do koje će mjere sam proizvod biti komedogen. Neki osrednje komedogen sastojak, primjerice, u formulaciji u kojoj je u visokoj koncentraciji te se uz njega nalazi još komedogena, postaje puno nesigurniji za primjenu. Isti taj sastojak u formulaciji u kojoj je jedini komedogen, a uz to se nalazi u niskoj koncentraciji (pri dnu je liste sastojaka) neće uzrokovati probleme, osim kod najosjetljivije kože.

Za određivanje komedogenosti sastojaka, zlatni standard bio je test na zečjem uhu. Takvi testovi ranije su se koristili za određivanje štetnih učinaka topikalne primjene određenih kemikalija, a kasnije su preneseni na ispitivanja kozmetičkih proizvoda i sirovina. Danas se komedogenost sve češće ispituje na ljudskoj koži (patch test).

Ranije je spomenuto kako je komedogenost sastojaka relativna. Uz već ranije navedene razloge za takvu tvrdnju, sad se nameće i upitna mogućnost pravilnog testiranja. Većina onog što se smatra komedogenim, takvim se smatra još iz davnih dana i prvih istraživanja komedogenosti na zečjem uhu koja je provodio Fulton kada je sirovinama pridodavao oznake od 0-5 pri čemu 0 označava nekomedogeno, a 5 iznimno komedogeno. Ono što vam još ne govore aplikacije, a niti lista sastojaka, jest način na koji je sirovina ekstrahirana i obrađena prije no što je uklopljena u proizvod. Ukoliko je sirovina frakcionirana (razdvojena na niskomolekularnu i visokomolekularnu frakciju), hidrogenirana, rafinirana ili primjerice PEG-ilirana (dodatak polietilenglikola) njezin komedogeni potencijal može biti izrazito smanjen.

Lista sastojaka koje proizvod ne smije sadržavati kako bi bio označen kao nekomedogen ne postoji. Stoga, prije no što će u ovom tekstu biti nabrojane određene skupine sirovina ili sirovine koje se smatraju komedogenima, potrebno je navesti kako ovaj popis sirovina nije preuzet niti iz jedne konkretne baze podataka određene temeljitim znanstvenim ispitivanjima ili potvrđene od određene regulatorne agencije. Najčešće se kao komedogeni navode razna ulja dobivena iz prirodnih izvora, posebice ulje kokosa, ricinusa te kokosov, kakaov i karite maslac. Ove sirovine iznimno su lipofilne te djeluju kao okluzivi, zbog čega im se i pripisuje viši potencijal komedogenosti. Sam lanolin smatra se jakim komedogenom, ali njegove acetilirane i pegilirane varijante blaži su komedogeni, dok se ulje jojobe te maslinovo ulje ubrajaju u umjerene komedogene pa će negativni učinci više ovisiti o tipu kože i koncentraciji u proizvodu. Ulja argana, makadamije i boražine nisu dovoljno testirana te se ne može sa sigurnošću utvrditi njihov komedogeni potencijal.

Određeni derivati izopropilnog alkohola i masnih kiselina (izopropil-miristat, izopropil-linolat, izopropil-miristat) također su komedogeni, ali potrebno je imati na umu da njihova koncentracija u proizvodu, ovisno o njihovoj funkciji, može jako varirati. I određene masne kiseline poput laurinske ili eikozanoične kiseline mogu kod osjetljivije kože uzrokovati akne. Česta je zabluda kako su emulgatori polisorbati (Polysorbat 20, Polysorbat 80) komedogeni što, barem sudeći prema dosad najopsežnijem istraživanju komedogenosti sastojaka, nije istinita tvrdnja.

Komedogenost tokoferola (vitamina E), kao i vitamina A te vitamina D, najčešćih lipofilnih vitamina prisutnih u kozmetički proizvodima, jako ovisi o derivatu koji je prisutan u proizvodu. Ovaj popis mogao bi se nastaviti i potrajati iznimno dugo, ali uz izdvajanje nekih najčešće spominjanih proizvoda, navodim kako je cijela tablica napravljena prilikom ranije spomenutog dosad najtemeljitijeg istraživanja komedogenosti, prisutna u radu koji je naveden kao prva referenca u literaturi korištenoj za ovaj članak.

S obzirom na to da su danas informacije vrlo lako dostupne svima, javljaju se brojne brige i zablude povezane s primjenom velikog broja proizvoda. Iz članka je očito kako je komedogenost vrlo kompleksan i, moglo bi se reći, nedovoljno adekvatno obrađen problem. Bitno je imati na umu kako svaka sirovina i svaki proizvod neće jednako utjecati na kožu svakog pojedinca, ovisno o njezinu tipu i osjetljivosti. Preporuka je da osobe s osjetljivom i masnom kožom sklonom aknama, svakako provjeravaju sastave proizvoda i komedogene sastojke, imajući pritom na umu da su brojne danas dostupne aplikacije za praćenje istih tek smjernica i nipošto nisu konkretan i 100% siguran izvor. Do pronalaska konkretnijih metoda određivanja komedogenosti, preostaje samo informirano odabirati proizvode.

LITERATURA:

  1. Fulton JE. Comedogenicity and irritancy of commonly used ingredients in skin care products. J. Soc. Cosmet. Chem., 1989, 40, 321-333
  2. Fulton JE et al. Comedogenicity of current therapeutic products, cosmetics, and ingredients in the rabbit ear. J Am Acad of Dermatol, 1984, 10, 96–105
  3. Draelos Z, J DiNardo J. A re-evaluation of the comedogenicity concept, J Am Acad Dermatol, 2006, 54, 507–512